Nijaz Salkic

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

Nijaz Salkic

Komentar by Admin on Wed 18 Dec 2013, 10:44 pm

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!


Nijaz SALKIĆ

_________________
Kada ljudi odu od tebe, pusti ih neka idu.Tvoja sudbina nikada nije vezana za nekoga ko te napusti. To ne znači da je ta osoba loša, nego da je njena uloga u tvom životu završena."
I, obratno!
avatar
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 1983
Reputation : 1
Points : 2774
Registration date : 2008-04-03

O meni
Pravo ime: Razim

http://www.brka56.com

Na vrh Go down

Re: Nijaz Salkic

Komentar by Admin on Wed 18 Dec 2013, 10:44 pm

BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.


Nijaz SALKIĆ

_________________
Kada ljudi odu od tebe, pusti ih neka idu.Tvoja sudbina nikada nije vezana za nekoga ko te napusti. To ne znači da je ta osoba loša, nego da je njena uloga u tvom životu završena."
I, obratno!
avatar
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 1983
Reputation : 1
Points : 2774
Registration date : 2008-04-03

O meni
Pravo ime: Razim

http://www.brka56.com

Na vrh Go down

Re: Nijaz Salkic

Komentar by Admin on Wed 18 Dec 2013, 10:44 pm

TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!


Nijaz SALKIĆ

_________________
Kada ljudi odu od tebe, pusti ih neka idu.Tvoja sudbina nikada nije vezana za nekoga ko te napusti. To ne znači da je ta osoba loša, nego da je njena uloga u tvom životu završena."
I, obratno!
avatar
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 1983
Reputation : 1
Points : 2774
Registration date : 2008-04-03

O meni
Pravo ime: Razim

http://www.brka56.com

Na vrh Go down

Re: Nijaz Salkic

Komentar by Admin on Wed 18 Dec 2013, 10:45 pm

LJUŠTILJE,


Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!

Nijaz SALKIĆ

_________________
Kada ljudi odu od tebe, pusti ih neka idu.Tvoja sudbina nikada nije vezana za nekoga ko te napusti. To ne znači da je ta osoba loša, nego da je njena uloga u tvom životu završena."
I, obratno!
avatar
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 1983
Reputation : 1
Points : 2774
Registration date : 2008-04-03

O meni
Pravo ime: Razim

http://www.brka56.com

Na vrh Go down

Re: Nijaz Salkic

Komentar by Admin on Wed 18 Dec 2013, 10:45 pm

Nijaz SALKIĆ


Mnogo je nestrpljivih ljudi. Moderni čovjek previše očekuje od života ovog kratkog, dunjalučkog. Armija mladih jedva čeka svojih 18 godina da navrši i kaže onima oko sebe, evo sad imam punoljetsvo. Haman bi time željeli iskazati i pokazati nervozu što njihovo odrastanje »predugo« traje.

Nikako nije samo omladina nervozna, nestrpljive su generacije radnika, službenika, parlamentaraca, političara što rotacija i smjena generacija ne ide brže. Radnici bi da napreduju u platnim grupama, službenici bi da što prije postanu šefovi, parlamentarci da napreduju u vladu, a vladajuća elita da dobro unovče i iskoriste trenutnu poziciju.

U onom prošlom i hvala Bogu prohujalom sistemu, za napredovanje si morao biti »moralno podoban«, a to je značilo i totalnu poslušnost. Zato, ako si bio podoban, imao si sve mogućnosti u poslu, službi, a to je otvaralo lijepe dunjalučke mogućnosti.

Neko će reći Bogu hvala, nema više podobnih i nepodobnih, istina je, nema tih izraza ali imaju novokomponovani izrazi. Danas su u upotrebi: poželjan kadar, nepoželjan, lojalan i nelojalan, odan i onaj koji ti ne paše u tvojoj političkoj i programskoj šemi, dakle, oni koji ne pušu u tvoju tikvu ostaće drugorazredni ljudi i vječito na margini svih događaja.

Znači, ništa se posebno nije promijenilo u ovoj novokomponovanoj i dugo očekivanoj »demokratiji«. Jerbo, ako hoćeš napredovati u poslu i karijeri, odmah se mora početi učiti lagati, dodvoravati, ulizivati, pretvarati, napamet smijati, potkupljivati, lobirati i zakupljivati medijski prostor, biti medijski prisutan, biti »IN«. Kazano jezikom uspješnih menadžera, moraš opet biti u centru pažnje, ne pitajući za cijenu. A sve to se mora dobro platiti, a cijena je velika, gube se ogromne količine novca, živaca, a često puta mnogi izgube ono najdragocjenije, obraz i poštenje.
Mi obični ljudi, smrtnici, koji sve to ne možemo pratiti novčano, a mnogi nismo vješti u tome moraćemo se pomiriti sa realnošću da ćemo do kraja svog ovozemaljskog života ostati mali, jednostavni i nezahtjevni ljudi.
Uostalom, ako malo pogledamo historiju i neke naše poznate savremenike koji su bili »poznati« i »ugledni« političari, estradne zvijezde, čiji su se dosijei otvorili i sa čijih je portreta skinuta prašina, uviđamo da su se mnogi od njih u svom usponu služili nečovječijim metodama, ubistvima, korupcijom i da su se prodavali za male i sitne pare. U toj svojoj kratkotrajnoj karijeri su najčešće izgubili zauvijek obraz, poštenje i dostojanstvo.

Svi oni koji nestrpljivo čekaju da odrastu, moraju znati da će to i prebrzo doživjeti jer će ih ubrzo udariti »šljeme u tjeme«, ako ih već nije udarilo. Danas više nego ikad vrijeme brzo protiče i od djeteta brzo izraste domaćin kuće, od djevojčice žena i ozbiljna osoba, nosioc famelije, šef firme, profesor, ljekar, doktor nauka... Obazremo li se malo oko sebe, primjetićemo da smo u kratkom vremenu izgubili one najmilije naše djedove, očeve, majke koji su nam ugonili disciplinu u kući, a sada leže u nekom od našim mezarja.

Što se tiče ugleda, položaja i funkcija u društvu i pustih i onih realnih želja svakog insana, želje i nadanja su nam većinom ostvarena bar one realne želje. Razmislimo dobro svako od nas, ponaosob, šta smo to na početku svojih mladalačkih dana u svojim maštanjima željeli i očekivali od svog života. Mislim da ako hoćemo biti realni, priznaćemo da je svako doživio i ostvario većinu svojih očekivanja.

Na kraju krajeva, ako nam smeta neko ko nam trenutno »zaklanja sunce«, »muti vodu«, što nam iz velike blizine »vedri i oblači«, sjetimo sa da su od svih takvih silnika i bezbožnika u historiji bili mnogo jači, sposobniji i sa više znanja, bili pa nestali pa će i ovi današnji. Bolan ne bio, svačije bude i prođe.

Upamet!

_________________
Kada ljudi odu od tebe, pusti ih neka idu.Tvoja sudbina nikada nije vezana za nekoga ko te napusti. To ne znači da je ta osoba loša, nego da je njena uloga u tvom životu završena."
I, obratno!
avatar
Admin
Admin
Admin

Broj komentara : 1983
Reputation : 1
Points : 2774
Registration date : 2008-04-03

O meni
Pravo ime: Razim

http://www.brka56.com

Na vrh Go down

Re: Nijaz Salkic

Komentar by Sponsored content


Sponsored content


Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu